Psihoterapeutkinja upozorava: ‘ Djeca u pubertetu ne bi smjela biti središte života svojih roditelja‘

Unatoč pandemiji, potresu i krizi, vrijeme nije stalo i djetinjstvo nije zaustavljeno - samo je malo izmijenilo svoj tijek. Činjenica jest, nažalost, da se danas pojam “bezbrižno djetinjstvo” čini pomalo dalek, da djeca nemaju osjećaj kako se ružne i opasne stvari događaju negdje drugdje i nekom drugom, govori psihoterapeutkinja Vesna Hercigonja Novković, koja je gostovala u emisiji “Bez brige” na portalu gloria.hr.

Djeci je, kaže, gore od pandemije i potresa bilo vidjeti svoje inače stabilne roditelje - rastrojene i uplašene. To svakog mijenja, a posebno najranjiviju skupinu - tinejdžere, koji još nemaju formirane obrambene mehanizme.

- Tinejdžeri su zaustavljeni u trenutku kad im najviše znači njihova sloboda i odvajanje od roditelja. Kontakte s vršnjacima su zadržali samo zato što su ih i prije pandemije održavali virtualnom komunikacijom. Prije smo im prigovarali da previše vremena provode na mobitelu i internetu, a sada je to bio jedini način da nastave sa školom i druženjem - govori Vesna Hercigonja Novković, u čiju zagrebačku polikliniku roditelji najčešće dolaze po pomoć upravo zbog tinejdžera.

Djeca rijetko dolaze svojom voljom na terapiju, uglavnom ih dovode roditelji, a razlozi su - popuštanje u školi, loše ponašanje kod kuće ili školi, tjeskoba, depresija, samoozljeđivanje...

- Taj životni period je buran i intenzivan sam po sebi, pa ako se s tinejdžerom i počne događati nešto ozbiljnije, ti problemi često se tumače kao “prolazna faza”. No, velik dio psihičkih poremećaja počinje se manifestirati upravo u toj dobi i stoga treba reagirati ako se primijete sljedeći znakovi: promjene dotadašnjeg funkcioniranja, pogoršanje ocjena, izbjegavanje prijatelja, povlačenje u sebe, gubitak interesa za dotad uobičajene stvari, promjene u spavanju ili prehrani, gubitak koncentracije i motivacije, zabrinutost ili tjeskoba, gubitak energije, nagle promjene raspoloženja od sniženog do vrlo energičnog, samoozljeđivanje, pokušaj suicida, vrlo riskantnih ponašanja, izražavanje paranoidnih misli, uzimanje droge - ističe Vesna Hercigonja Novković, dodajući da je tada potrebna stručna pomoć, a roditelji su tu da im kod kuće pruže sigurnu bazu, da budu prisutni i podržavajući.

NEJA MARKICEVIC/CROPIX

Ako isprva i pružaju otpor terapijama, djeca ubrzo shvate da mogu vjerovati terapeutu i da on nije “produžena ruka roditelja”: nakon što se opuste, obično s interesom dolaze, jer i oni vole razgovarati o sebi i istraživati emocije. Mnogi roditelji su razočarani kad njihovo dijete preko noći postane osoba koja se zatvara u svoju sobu, izbjegava razgovor s njima, ne traži više nježnost... I za to naša sugovornica ima savjet.

Čitajte i: Profesor Ante Bagarić: ‘Ovisnika je sve više! Ovisnost jest teška bolest, ali izlječiva‘

- Odvajanje je zdravo, iako bolno. Mnogi roditelji iz vlastitih potreba “vuku dijete prema nazad”, boje se da će ga izgubiti ako mu dopuste da odraste, a to je pogrešno. Naravno da djeca trebaju roditelje u tom periodu, ali u drukčijem obliku. Potrebni su im stabilni roditelji s vlastitim interesima koji su autoritativni, sigurni i zadovoljni sami sobom. Ispunjenost vlastitim životom zapravo je najveći dar koji roditelji mogu dati svojoj djeci. Ako su dotad i bili, u pubertetu djeca ne bi smjela biti središte života svojih roditelja - zaključuje.