Radio je na televizijskim serijama "Master of None" (Netflix), "Dobro mjesto" (NBC), "Čuvari" (HBO) i "Postaja jedanaest" (HBO Max) prije nego što je 2023. snimio "Američku fikciju" i dobio Oscara, dok je scenarij za šestu epizodu prve sezone serije "Čuvari" nagrađen Emmyjem.
Corda Jeffersona (42), pisca, filmskog radnika, oskarovca sreli smo na Sarajevo Film Festivalu. Skoknuli smo do Narodnog pozorišta i u miru poveli razgovor o njegovom temeljnom alatu komunikacije – pisanju, i sekundarnom - režiranju. Pali smo svi (više-manje) na njegov film „Američka fikcija”,satiru o rasizmu u američkoj kulturi. Ukratko: da bi dokazao svoju tvrdnju, (lik) Monk odluči napisati svoju knjigu punu stereotipa o vlastitoj rasi. Objavljuje knjigu pod pseudonimom koja brzo postaje hit. Monk je šokiran uspjehom svoje knjige i počinje se pitati je li možda bio u krivu u vezi s komercijalnim uspjehom knjiga koje se oslanjaju na stereotipe....
Na 96. dodjeli Oscara njegov debitantski dugometražni igrani film "Američka fikcija" dobio je nagradu za najbolji scenarij po predlošku. Po mom neskromnom sudu, trebao ih je dobiti puno više.
Cord je naime pravi renesansni čovjek, svestran, obrazovan, duhovit i iznimno ugodan za razgovor, bez klasnih kompleksa kojim su inače opterećene njegove bijele kolege (ne moram reći da mi je neugodna ova distinkcija!) u odnosu na novinare regije koji smo shodno, uvijek na određeni način stavljeni u neugodnu poziciju spram "umjetnika sa Zapada" koji nikada nemaju vremena, a primarno interesa za naše tržište i obraćanje našoj kulturnoj i inoj javnosti. Ne svi, naravno, ali većina da....naravno.
Dakle, Cord je maestralno iznenađenje. Došao je nasmijan i raspoložen, i spreman odgovoriti na sva pitanja. Krenuli smo s odnosom prema našoj regiji, s kojom ne samo da je upoznat nego je i proputovao dio, i to ne mali: Split, Hvar, Zagreb, Dubrovnik, iz kojeg je onda nastavio put prema Sarajevu. Prijatelji su mu vozili motore, a on je vozio automobil jer se boji motora.
Pitam ga je li inače bojažljiv i hipohondričan kao što, igrom slučaja, jest većina pisaca? „Da, u suštini ja jesam anksiozna osoba. Nikada nisam bio osoba koja se istrčava s rizicima”- kroz smijeh odgovara Cord.
Nastavljam, - niste kao Charlie Kaufman koji se odavno outao kao anksiozan tip ? "Ma kakvi, iako obožavam njegov rad i s mnogo toga se mogu identificirati ili samog sebe vidjeti u njemu, samo nisam toliko neurotičan, barem ne na način na koji on opisuje svoje izazove s anksioznošću."
Što i ne čudi posebno, kao zreo čovjek, i nakon godina i godina intenzivnog i raznovrsnog rada, dobio je svjetsko priznanje za svoj talent (Oscar!) te ga na tom tragu pitam – osjeća li da živi svoj mali, prilagođeni "američki san"?
"Osjećam da mi je trebalo dosta vremena da nađem svoje mjesto u ovom poslu. Pisati sam počeo po završetku studija, tako da zapravo pišem dva desetljeća. Pisao sam različite stvari u novinarstvu, potom sam počeo raditi za televiziju pa za film. Zanimljivo je kada ljudi kažu da se radi o instant uspjehu, a zapravo je isti gotovo nemoguć, barem u mom iskustvu..."
Je li to izazvalo ljutnju, odnosno bijes, odnosno razočaranje kao kod protagonista Monka?....
"Imao sam jednog terapeuta koji je rekao nešto o čemu cijelo vrijeme razmišljam, a to je: ‘Ljutnja nije prava emocija. Ljutnja je sekundarna emocija, posebno što se tiče muškaraca, jer je ljutnja ili strah ili bol‘. Posebno za muškarce kojima je teško reći: ‘Povrijedio si me‘ ili ‘Bojim se‘. Umjesto toga, oni napadaju, vrište, tuku se i razbijaju stvari. Počeo sam razmišljati o tome je li se ta konstatacija odnosi na moj život i na koji način, i rekao sam samom sebi, ‘S*anje, to je istina‘. Svaki put kad se uhvatim da sam ovih dana ljut, zaustavim se i zapitam: ‘U redu, koja je zapravo emocija u igri?‘", kroz smijeh govori pisac.
Heroji i uzori u literarnom svijetu su mu James Baldwin, ali i velika bell hooks...
"James Baldwin je jedan od mojih književnih heroja i on kaže da ‘ako ste crnac u Americi i obraćate pažnju na to, onda ste u stanju konstantnog bijesa‘. Parafraziram, ali to je u biti njegov citat. I tako, osjećam se ljutito cijelo vrijeme zbog raznih stvari. Trebalo mi je dugo vremena da smislim zdrave načine kanaliziranja tog bijesa, tako da kad vidim ovaj film (Američka fikcija), vidim toliko svog bijesa u filmu, a toliko toga nije samo profesionalni gnjev, već i osobni. Puno bijesa koji se vrti u mojoj glavi je u filmu. Ljudi su mi rekli da pak ne vide ljutnju nego povrijeđenost".
Pitanje privilegija u industriji zabave jednako je kao i u bilo kojoj drugoj industriji stoga "pridošlice" poput Corda uvijek ugodno iznenade jer njihova autentičnost nije kontaminirana obiteljskom pozadinom niti drugim socijalnim dinamika koje uvjetuju odluke o reprezentaciji teme. Sloboda je utoliko hrabra i opasna gesta, a na tom tragu pitam našeg sugovornika - odgovara li mu trenutno stanje života, stanje koje izgleda kao da je sigurno i s perspektivom, jasnom perspektivom?
"Zapravo ne, u životu ni u karijeri nisam imao osiguranu mrežu podrške. Istina je da je moj život sada u velikoj mjeri sigurniji i stabilniji, barem u ekonomskom smislu". Pitam ga naivno, je li sadašnji status osigurava sreću ili barem kuca na njezina "vrata", Cord se smije od nevjerice i odgovara: "Ne, ništa ne garantira niti osigurava sreću. Ako mi možete reći što je to ili koji je put do sreće - rado ću vas poslušati. Novac, nagrade sigurno nisu izvor sreće...Iako mi je prijatelj koji ima djecu rekao da s njima osjećaj zadovoljstva raste, ali pada tzv. osjećaj sreće".
S obzirom na to da komedija inherentno nosi političku poruku, odnosno izbor teme je gotovo nužno uvjetovan određenim društvenim ili političkim (intimnim) fenomenom koji se kroz žanr onda raskrinka, pitamo Corda - kako vidi tu odgovornost, tu autorsku odluku i ulogu?
"Većina toga što sam volio gledati i čitati je imalo jasnu političku misiju, da tako kažem, ali uostalom, znate i sami da je jedini koji je u povijesti kralju govorio istinu bio Luda. Svi drugi koji su mu pokušali reći istinu, bili bi smaknuti. Uz šalu ljudi očito lakše prihvate i čuju ono što trebaju čuti".
Na tom tragu ga pitam - kako vidi suživot ideologije političke korektnosti i naviknute komičarske prakse koja nerijetko upute suvremenih očekivanja voli zaobići...
"Izgubili smo sposobnost razgovarati s ljudima koji imaju drugačije stavove od naših. Moramo moći se izmijeniti s ljudima koji drugačije glasaju, vjeruju, vole, i sve drugo, od nas... Osobito ne brinem oko korekcije i moderacije vlastitog govora jer dok god je tvoja namjera i pristup iskren i pošten, nema razloga za strah od nekorektnosti. Istina, teško je biti iskren", govori pisac.
Zato što nismo odgajani u kulturi iskrenosti nego dominantno u kulturi laži?, pitam ga.
"Tako je. Teško nam je izgovoriti, ali i čuti istinu. Odrasli smo u društvima koja nas uče da ne smijemo željeti biti previše zainteresirani, propitivački nastrojeni zbog srama, potencijalno neugodnih situacija... Osobno sam spreman razgovarati o skoro pa bilo čemu."
Za kraj mu postavljam pitanje koje najavljujem kao standardno Oprahino, na što se on grohotom smije, međutim pitanje je - koji od mnogih identiteta je kod sebe najteže prihvatio?
"Kao malom crnom dječaku mi je standardno bilo teško prihvatiti da sam crn, odnosno, htio sam biti bijelac. Htio sam imati plave oči. Moj rodni grad nije imao puno afroameričke populacije stoga mi je bilo teško pripadati nekome. Poželjni su bili dečki poput Justina Timberlakea - oni su bili arhetip koji se žudio. Uz to sam imao i drugačije ime - nisam se npr. zvao James ili Frank, nego Cord. Kao dijete želiš pripadati. S odrastanjem sam se, dakako, prihvatio i shvatio da su upravo te razlike ono što mene čini posebnim i svojim. Pomogla je terapija, ali i umjetnost. James Baldwin, koji je bio i Afroamerikanac i gay, rekao je da često mislimo da su naši problemi neusporedivi s drugima, ali onda kreneš čitati knjige i shvatiš da se puno ljudi osjeća slično kao ti". Za kraj nam uvijek treba ljubav, a i za početak - stoga logično pitanje je - kako je razumije danas u odnosu na mlade, zanesenije dane....
"Ljubav je rad, teško je voljeti sebe i druge ljude. Ako volimo, moramo bezuvjetno voljeti i adaptirati se na tuđe osjećaje i odluke. Kulturne fikcije su nam uništile život i moramo ih se naučiti rješavati", iskren je Cord.