Andrija Jarak na drugom kraju svijeta: Kako su ga se dojmili Los Angeles i Miami?

Putovao sam preko Njemačke, let je trajao 12 sati. Najteže od svega je proći graničnu kontrolu, jer na tako velikom aerodromu kakav je u Los Angelesu stalno slijeću avioni pa je red uvijek dug nekoliko stotina metara. Odsjeo sam kod svojih prijatelja. Cijene hotela i apartmana su za naše pojmove izuzetno visoke, gotovo nedostižne. To ne treba čuditi jer je Los Angeles centar svijeta filmske industrije i šoubiznisa. Kažu da je u L.A.-u i Kaliforniji općenito 300 sunčanih dana u godini. Slično je bilo i za mog boravka. Svaki dan sunčano uz ugodnih 15-ak stupnjeva. Zimska jakna vam ne treba.

Tko je u prilici, svakako treba obići Beverly Hills, koji je valjda najskuplja četvrt na svijetu. Neviđena raskoš. Čak mi se čini da to ne može na pravi način dočarati nijedna fotografija jer ćete pomisliti da je nešto dorađeno i obrađeno, ali zaista nije. Ulica Rodeo Drive vrvi od poznatih i slavnih, a svi butici namijenjeni su upravo njima jer prosječni čovjek, bez obzira na to iz koje zemlje dolazi, može samo proći pored njih. Naravno, ni gastronomska ponuda ne zaostaje. Prevladavaju lokali s talijanskim i španjolskim nasljeđem. Volim Los Angeles iz još jednog razloga - zbog tamošnje dubrovačke zajednice. Ondje žive, primjerice, maneken, glumac i filmski producent Antonio Lujak te glazbeni producent Ivo Capurso, sin legendarnog člana dubrovačkih trubadura Lućija Capursa. Antonio snima reklame i producira film, Ivo radi u galeriji i sklada filmsku glazbu. Moćno je kad na drugom kraju svijeta osjetiš neraskidivu vezu sa svojim Gradom - baš moćno. Bilo je intenzivno ne samo zato što smo bili na puno mjesta nego zato što vas taj ritam i atmosfera grada i prostora uvuku u svoj žrvanj.

Zanimljiv je i downtown u kojem dominira ogromna tržnica Santee Alley koja nudi sve, od igle do aviona. Milijun štandova s uglavnom kopijama proizvoda skupih brendova. Riblja tržnica je zanimljiva jer nude ribu i školjke iz cijelog svijeta - doslovce. Cijene su slične našima: kilogram vrhunske ribe je otprilike 35 dolara, dakle tridesetak eura. Najviše su me se dojmili filmski studiji koji nemaju početka ni kraja. Tisuće i tisuće kvadrata s filmskim setovima. To je cijeli jedan filmski grad u kojem rade tisuće ljudi. To mi je probudilo i profesionalnu znatiželju jer sam cijeli život u priči i slici, pa mozak već misli što je tamo snimljeno dosad, a i što će biti u budućnosti. Moći ću doma uz neki film reći - bio sam tu.

Zadnjih nekoliko dana američke turneje proveo sam u Miamiju, gradu koji vrije. Prvo zbog visoke temperature zraka, a onda i zbog milijun kafića i restorana, uglavnom kubanskih i brazilskih. U Miamiju sam vidio nešto što je bilo zaštitni znak prijeratnog Dubrovnika. Ispred svakog restorana stoje mladić i djevojka koji vas doslovce vuku da sjednete za stol: "Sve je svježe, imamo najbolje cijene, samo uživajte". Stare ugostiteljske parole koje očito ne poznaju granice. Moj mozak inače nema mira, stalno nešto mislim, promišljam, ali u Americi je potrebno još brže misliti, da stigneš sve percipirati. Izgoriš, nema te, a bitno je i ono - tko zna kad će opet biti prilika biti tu. Bez obzira na sve, taj turboritam ne ubija hedonizam. Amerika "kuha" kao nikad: čekaju ih izbori ove godine, Donald Trump je ime koje se najčešće spominje i svi tvrde da će uvjerljivo pobijediti u studenome. Svi komentiraju njegove poteze i najave i slažu se da je favorit. Duboko podijeljena država i, moram reći, izuzetno skupa. Iznenadilo me to. Četiri puta sam bio u Americi dok je moj brat živio tamo i uvijek sam znao da ću kupiti dobrih i jeftinih stvari. Toga više nema. Cijene su u buticima slične hrvatskim. Ima outleta gdje i dalje možeš kupiti traperice za 30 dolara, no pitanje je kakve kvalitete. Kafići i restorani su triput skuplji nego u Hrvatskoj.

Restorani su skupi. Pogotovo oni klasični koji nude ribu i steakove. Tu se zaista mora dublje posegnuti u džep. Ima i restorana koji posluju po principu "all you can eat" - platiš 30 dolara, biraš između dvadesetak jela, ribe, mesa i sushija, i jedeš koliko možeš. Ti su restorani stalno puni, konstantna je gužva, ljudi se samo izmjenjuju. Postoji, naravno, i puno mjesta koja nude street food - burgeri i ostalo čega baš nisam pretjerani ljubitelj.