Violinist svjetskoga glasa i ljubitelj adrenalinskih sportova ovo ljeto se nakratko se zaustavio i na našem najsunčanijem otoku, gdje uživa sa suprugom Goricom i živahnim sinom Nikolom.
Volim raditi visokim intenzitetom i nekad mi se čini da sam kao gliser. Što se stvari brže odvijaju, mirnije plovim kroz njih - govori Stefan Milenković (47), srpski violinist s dugom i uspješnom međunarodnom karijerom, koji je ovog ljeta zaplovio i prema Hvaru. Na najsunčanijem hrvatskom otoku se "usidrio" s devet godina mlađom suprugom Goricom i njihovim četverogodišnjim sinom Nikolom, no nije došao ljenčariti. Kaže da je napunio baterije za idući val obaveza, ali je i u prepunom Arsenalu održao koncert s beogradskom pijanisticom Natalijom Mladenović.
"Arsenal je divno mjesto, impresivno i impozantno, s dobrom akustikom. Prvi put sam tamo nastupao i zaista uživao. Sada sam Hvar doživio na drugačiji način, jer sam desetljećima svirao u Franjevačkom samostanu. Ljetni program je kombinacija atraktivnosti i neke povijesne povezanosti, a na određeni način ima i edukativni element. Sviramo manje poznate stvari, ali jednako efektne. Balansiramo, jer ljeto je vrijeme kad ljudi na koncerte idu ležerni, ne očekuju pretežak program za slušanje, velike forme. A, s druge strane, nikada ne želim devalvirati glazbu i svirati pitke stvari koje nemaju dubinu", objašnjava Stefan, koji je publici pripremio Tartinijev "Đavolji triler", Beethovenovu sonatu br. 3, "Varijacije na originalnu temu" i "Legende" od Wieniawskog te "Tzigane" Mauricea Ravela. Za bis je odabrao djelo "Coyotes", pijanista i kompozitora Connora Cheeja, inače sjevernoameričkog Indijanca kojeg je upoznao u rezervatu naroda Navajo.
Stefanovo ljeto teče brzim tempom jer neprestano radi, što ga i veseli. Potkraj svibnja je s Natalijom Mladenović nastupao u Puli, pa s projektom "Carmina Burana" uz Zadarski komorni orkestar i aranžman Ane Krstajić u Zadru, Dubrovniku i Splitu, gdje je ostao i na majstorskoj radionici. Potom je zbog završnih ispita na Akademiji umetnosti, na kojoj je redovni profesor, četiri dana bio u Novom Sadu, a potom je dva tjedna proveo na festivalu u teksaškom gradiću Round Topu, gdje je nastupao i predavao. Nakon toga je održao još neke koncerte u Srbiji, Italiji i Hrvatskoj.
"Neophodno je maksimalno organizirati vrijeme, jer onda je bez obzira na intenzitet stres minimalan. Uvijek, naravno, ima trenutaka kad silom prilika izađete iz ritma, a meni tada pomaže fizička aktivnost. Trčim, plivam, vozim bicikl te prakticiram jogu i metodu Wima Hofa. Te mi stvari omogućuju da ostanem u balansu i kad me ponese bujica života", govori Stefan, koji neke od tehnika disanja za poboljšanje fokusa i koncentracije te dizanje ili spuštanje energije primjenjuje i na svom ljetnom Međunarodnom muzičkom institutu. Nastao je kao rezultat njegovog 25-godišnjeg pedagoškog rada, među ostalim i na njujorškom Juilliardu te Sveučilištu Illinois, a Stefan kaže da polaznicima iz cijelog svijeta to nije samo "uranjanje u muziku" već i u vlastite psihofizičke sposobnosti. Mnogi, naime, imaju problema s pokretljivošću pa je rad na poboljšanju gipkosti sastavni dio Instituta.
"Kad sam prošle godine na samom početku pitao članove grupe boli li ih nešto, 90 posto je reklo "da". Bilo da je riječ o ramenu, vratu ili donjem dijelu leđa, a o mentalnom zdravlju da i ne govorim. Tada shvatite koliko stacionaran način života utječe na nas, na našu fizikalnost i na naš um. I zato barem ta tri tjedna, kad su polaznici predani Institutu, pokušavamo usaditi dobre navike. Uz, naravno, umjetničke procese", objašnjava Stefan, smatrajući da disciplina i dosljednost pozitivno utječu na svakodnevicu i život. Pogotovo kod mlade generacije koja je u neprestanoj distrakciji zbog interneta, kompjutora i društvenih mreža.
"Zato mi je još draže kad vidim da se mladi ljudi pokušavaju tome oduprijeti i posvetiti nečemu što je staromodna aktivnost. Nečemu što ne pada prvo na pamet kao profesija, što ne obećava ni slavu, ni zaradu. To su jedinstvena ljudska bića koja imaju poseban senzibilitet pa sam im u potpunosti posvećen", govori Stefan, koji je ovog ljeta bio posvećen i zahtjevnoj utrci Ironman. Održava se 15. rujna u Beogradu, a Stefan je zahvalan bližnjima što imaju razumijevanja za njegove intenzivne četveromjesečne pripreme, jer kad ne radi - trenira. Već je sudjelovao na nekoliko manjih triatlona i svidjela mu se kombinacija plivanja, bicikliranja i trčanja. O Ironmanu nije razmišljao dok u travnju nije bio na Beogradskom maratonu i usput obilazio štandove sa sportskim asortimanom. Jer, njegova supruga, uz to što je diplomirana gitaristica, ima tvrtku koja se bavi fitness prehranom. Tako je vidio i štand Ironman Srbije te doznao da će se takva utrka prvi put i ondje održati.
"Najvažnije mi je bilo da imam dovoljno vremena za pripremu i da mi odgovara datum, jer minimalni trenažni plan je oko dvadeset tjedana. Sve se poklopilo i tako sam se odlučio prijaviti na licu mjesta. Posljednjih nekoliko tjedana sam u takozvanom "taperingu", kad treninzi postaju blaži", objašnjava Stefan, dodajući kako je zbog usklađivanja posla i treninga, koji je uključivao trosatnu vožnju bicikla i još dva sata trčanja, katkad ustajao u četiri ujutro. Ili trenirao kasno navečer. Zato smatra da će mu nakon svega utrka biti najlakši i najzabavniji dio. Stefan se okušao i u drugim adrenalinskim sportovima poput padobranstva, no on ih ne naziva ekstremnim. Kaže da je svaka od tih aktivnosti došla kad mu je bila najpotrebnija, da ga je nečemu naučila - najviše o samom sebi - i da mu je od svega najvažnija akcija. Zato ističe da mu je koncept odmora u kojem ništa ne radi - stran. Kao mjesto odmora preferira upravo Hvar, gdje ima i mnogo prijatelja, a sa suprugom i sinom često je u kampu. Nastoje što više vremena provoditi u prirodi i biti aktivni.
"Klinac je mali dinamit i zato smo svi stalno u pokretu, što i jest najzdravija varijanta. Spavanje i jelo mu više nisu na listi prioriteta. Sad je u fazi skakanja s mola, naučio je i roniti te je stalno u moru. Uz to trči po cijele dane i lovi skakavce. Često ne znamo gdje je pa se u kampu najčešće čuje riječ: "Nikolaaa!"", smije se Stefan i dodaje kako je bolje da njegov sin energiju troši na zdrav način i da je vani nego zatvoren u kući. Kad je pak doma, opsesija su mu roboti. Zna da mu je tata violinist, ali Stefan kod njega ne vidi želju da bude glazbenik.
"Trenutačno ni po kakvoj indiciji, ali nemoguće je reći kako će se razvijati njegovi interesi. On apsorbira naš način života, ritam i hobije, a kad prema nečemu pokaže jači interes i dosljednost, usmjerit ćemo ga u tom pravcu", govori Stefan, koji smatra da je za dobar odgoj potrebna ravnoteža; čvrsta i mekana ruka, bez odlaska u krajnost. A za suprugu i sebe kaže da su u tom smislu sinkronizirani kao jin i jang.