Indira Levak: 'Mirek i ja već dugo razmišljamo o posvojenju'

Iza Indire Levak (46) vrlo je uspješna godina. Promovirala je prvi samostalni album "Valkira", koji je bio nominiran za Porin, održala je niz spektakularnih koncerata u cijeloj regiji te napisala neke nove pjesme, poput "You Will Never Break My Heart", koju je uglazbio Branimir Mihaljević i s kojom će 29. veljače nastupiti na Dori. Nema većeg ponosa od predstavljanja svoje zemlje na bilo kojem natjecanju, a njezina pjesma je, kaže, moćna i vrijedna odlaska ne samo na Doru, nego i na Eurosong. Plesači marljivo uvježbavaju koreografiju, šivaju se kostimi i Indira se sva unijela u taj glazbeni projekt.

Nakon Dore čeka je TV show "Tvoje lice zvuči poznato", u kojem će kao članica žirija tijekom proljeća ocjenjivati osmero novih natjecatelja, a izvan glazbene scene bavi se - dizajniranjem namještaja. Zadovoljstvo poslovnim i privatnim životom - skladnim brakom s poduzetnikom Miroslavom Levakom - ogleda se i na njezinom izgledu. Nikad nije bila u boljoj formi i nikad nije bila sretnija, osobito otkako je u njen život ušla kujica Zeta.

Matea Smolčić Senčar

Kako se Zeta uklopila u vašu obitelj?

- Zeta se nije uklopila, već je odmah postala šefica dvorišta i ljubimica naših djelatnika, koji je hrane i paze, pa i susjednog psa koji se odmah u nju zaljubio, baš kao i naš pas Dexter. Zeta je predivno stvorenje, ne traži puno, a daje mnogo.

Zašto ste baš nju udomili?

- Na Staru godinu je našeg voljenog dobermana Lorda izdalo srce. S nama je proveo osam godina i bili smo jako shrvani, a naočigled je tugovao i naš Dexo. Danima ga je uokolo tražio, a jednom prilikom donio je Mireku pod noge njegovu ogrlicu, kao da ga pita gdje je. I tada smo shvatili da nešto moramo poduzeti. Otišla sam u pseći azil u Dumovcu i taj posjet me duboko dirnuo. U emotivnom smislu najradije bih sve pse otamo udomila, a s druge strane bila sam zadivljena s koliko ljubavi i pažnje se o njima brinu ljudi koji tamo rade. Njihovi boksovi su čisti, imaju dovoljno hrane, odgovarajuću veterinarsku skrb... Zetu nam je predala jedna mlada žena u čijim sam očima vidjela empatiju prema tim divnim, ostavljenim bićima. Nadam se da će naš primjer slijediti i netko tko bude čitao ovaj intervju.

Matea Smolčić Senčar

Što ste sve spremni učiniti sa svoje životinjice?

- Naravno, ne bih skočila s mosta ili se bacila pod vlak, ali spremna sam se o njima brinuti 24 sata, osigurati im topli dom, hranu, veterinarsku skrb, pružiti im ljubav koju trebaju više od svega i koju nesebično vraćaju. Nije mi problem buditi se noću i nekoliko puta samo da ih pustim van, katkada ih tretiram i bolje nego sebe. Ali isto tako sam spremna podnijeti kaznenu prijavu protiv onoga tko svog psa koristi za borbe pasa ili na drugi način zlostavlja životinju. Zbog toga bih pooštrila zakon do te mjere da im takvo što više nikada ne padne na pamet.

Jeste li ljubavlju prema životinjama na neki način nadoknadili propušteno majčinstvo?

- Iskreno, ne znam. Možda i jesam podsvjesno. U dubini duše ja sam žena kao i sve druge, nježna i emotivna, ali život ponekad teče onako kako ne želimo. Postoje stvari na koje možemo utjecati, ali i one na koje nemamo nikakav utjecaj. Ako na nešto mogu utjecati, trudim se to učiniti što bolje, a ako ne, treba s tim naučiti živjeti.

Jeste li se pitali koliko su za to krive hladne dvorane u kojima od mladosti nastupate?

- Za sve moje kolegice s estrade koje se nisu ostvarile kao majke to je bolna tema. Ne znam više jesu li krive hladne dvorane, stres ili jednostavno viša sila koja nas sve vodi kroz život s određenim ciljem.

Mario Kučera.

Indira i Miroslav Levak.

Koliko ste se nadali tom sretnom trenutku?

- Od najranije dobi svaka curica igra se s lutkicama i bebama u kolicima. Slučajno? Naravno da ne, to je jednostavno urođen nagon svake djevojčice, a kasnije i žene. Da nije tako, ljudska vrsta prestala bi postojati. Kod mene taj osjećaj tinja od najranije mladosti, a ja još nisam prihvatila da mi nije suđeno. Nada umire posljednja!

Djeca vas vole, pa zašto se niste odlučili na posvojenje?

- Djeca me vole, tu ste u pravu, a ja još više volim djecu! Mirek također, i vjerujem da bismo bili najbolji roditelji na svijetu. Već dugo razmišljamo o posvojenju, ali u zemlji birokracije i komplikacije to nije baš jednostavno. Imamo nekoliko prijatelja koji su zbog toga prošli pravi pakao i poručili nam da ne bi to više nikada ponovili. S te strane malo oklijevamo, jer smo oboje emotivci, ali ohrabrio nas je i rasplakao nedavni dokumentarac o Sergeu Ibaku, košarkašu Toronto Raptorsa. On je odrastao u presiromašnom Kongu, u Brazzavilleu, gdje djeca spavaju na ulicama ili zemljanim podovima u skučenim prostorijama, s jednim obrokom dnevno, bez odgovarajuće medicinske skrbi. Serge nije zaboravio svoje podrijetlo te i danas obilazi svoj rodni kraj i pomaže svojim sunarodnjacima. Prema dostupnim informacijama, tamo je puno jednostavnije dobiti skrbništvo, pa ćemo vidjeti što će donijeti budućnost...

Cijeli intervju s Indirom Levak pročitajte u novom broju magazina Gloria u kojemu vam u suradnji s Melemom darujemo naljepnice s duhovitim ljubavnim porukama naše ilustatorice Tisje Kljaković Braić!