Kolumna Mirele Forić Srne: "Ljudi me često pitaju kakav je Karlo u nogometu - na što moj muž samo odmahne rukom"

Ljudi me često pitaju kakav je Karlo u nogometu, je li naslijedio talent od oca, podržavamo li ga u tome i usmjeravamo li ga na taj način, na što moj muž samo odmahne rukom - uz opasku da nitko ili gotovo nitko nije uspio u nogometu s uvijek punim hladnjakom hrane. Nema u njima urođene gladi, želje u svakoj stanici bića za uspjehom - jer je on često jedina opcija za bolji život i bijeg od siromaštva ili disfunkcionalnih obiteljskih okruženja. Ako je moj muž u pravu, onda je gotovo sigurno da Karlo nogometaš neće biti.

I doista, pitam se gotovo svakodnevno kako odgajati djecu u svijetu izobilja koje je prisutno u svemu i svugdje oko nas. Još u mojoj generaciji je bilo normalno da barem dok se školuješ imaš jedne cipele, jedne tenisice, jedan ruksak, 10 kuna za sendvič u školi, o nekim modnim brendovima da ne govorim ako se ne računaju slavni Benetton i Stefanel. Danas je i u prosječnoj obitelji potpuno normalno da dijete u osnovnoj školi ima najnoviji iPhone, nosi jordanice i što god je već trenutačno u trendu na društvenim mrežama.

JELENA BALIć

Da, istina je, moja generacija je rođena u drugo vrijeme, danas živimo u konzumerističko doba, u kojem se gomilaju jeftina odjeća, ali i razne potrepštine (ili bolje rečeno nepotrepštine), dobu koje je nadmašilo samo sebe. Sve je dostupno i nadohvat ruke, u neograničenim količinama. Danas je, po meni, jednostavno svega previše - i u našim hladnjacima, i u našim ormarima, i u svijesti naše djece. I kako u takvom svijetu motivirati dijete da grize, da se žrtvuje, odriče, stvara, gradi? Kažu da djeci treba dati dovoljno, ali nikad previše, samo što je tu vrlo tanka granica i nitko ne zna gdje se točno podvlači crta.

Naša kći je tinejdžerica, šminkerica koja se voli odijevati, razodijevati, šminkati, kao uostalom i cijela njena generacija. Prvo mi je to bilo vrlo simpatično, jer sam se prvi put susrela s tim. I ne skrivam da mi je bilo drago što je tako, što je pravo žensko, kako se kaže u narodu. Mislila sam, barem ću imati kome ostaviti ove svoje nagomilane cipele i torbice. Na dnevnoj bazi odjednom joj je trebao novac za kozmetiku iz Space NK-a i Sephore, pa za Subdued i Brandy Melvin, dućane za koje dotad nisam znala ni da postoje. I tako sam malo po malo shvatila da nju još nitko nije obavijestio da ja nisam milijarderka. Pritom, nimalo je ne smeta što ona za taj novac nije prstom maknula. Niti misli da treba.

I tako smo uveli kreditnu karticu GoHenry, na koju smo stavili listu kućanskih obveza koje se od nje očekuju i gdje za svaku obvezu koju ispuni u kući ili u školi dobije određeni tjedni džeparac koji se isplaćuje obično petkom. U nadi da joj donekle barem osvijestim činjenicu da novac ne pada s neba, da svaku funtu ili euro treba u životu zaraditi, pošteno, trudom i radom.

U posljednjih godinu dana sam počela primjećivati da je i ona svjesna nekih stvari i situacija o kojima dotad nisam ni razmišljala. A nije ni bilo potrebe jer su oboje bili dovoljno mali i potpuno neopterećeni materijalnim. Nedavno me je pri ukrcaju u avion Kasia onako usputno, ovlaš, kao nešto što bi se trebalo podrazumijevati pitala: "Mi smo u business klasi, je li tako?" Mislila sam da je nisam dobro čula. Hvala dragom Bogu da smo dobili mjesta 25A, B i C na samom kraju aviona pa je moja lekcija bila odmah praktično primjenjiva.

Uvijek postoji pritisak okoline, u svakom okruženju, jer svaka je za sebe na neki način specifična. Gdje god da živite. Moja djeca su spletom okolnosti u školi s djecom milijardera, djecom najpoznatijih ljudi u Engleskoj, ali i šire, i moram vam iskreno priznati da je velika većina te djece skromna, pristojna i prilično neopterećena materijalnim u usporedbi s nekim njihovim vršnjacima u Zagrebu ili Kijevu. U Engleskoj je i dalje na djelu njihov tradicionalni odgoj gdje je razmetanje i pokazivanje osobnog bogatstva odraz neukusa, malograđanštine i lošeg kućnog odgoja. Ovdje djeca zbog uspješnih roditelja nemaju taj osjećaj nadmoći i dozu bahatosti koju sam ranije često znala primijetiti i u Zagrebu i Kijevu. Često su, nažalost, djeca u tranzicijskom društvu oruđe u službi kompleksa svojih roditelja odraslih u neimaštini (po logici: "Ako već ja nisam mogao, neka moja djeca uživaju!"). Često je novac, nažalost, roditeljima i dio kompenzacije za traume zbog ružnog razvoda.

Prošli tjedan smo neplanski bili u jednom od najpoznatijih internata u Švicarskoj, u okolici Ženeve. Predivno planinsko okruženje, zdanje kojeg se ne bi posramio niti jedan hotel s pet zvjezdica... Dočekao nas je ravnatelj, Englez s "pedigreom", naravno.

Sve je bilo divno dok nismo krenuli u obilazak i putem upoznavali srednjoškolsku djecu koja imaju privilegij školovati se ovdje. Nekolicina njih je išla s Kasiom u školu u Kijevu, velika većina djece iz Moskve, Rumunjske, Bugarske... Manjina je iz Amerike, Kinezi se malo drže za sebe, ali svi su ujedinjeni u činjenici da su sastavni dio školske uniforme nezamislivo skupe mokasinke Loro Piana, balerinke Chanel, torbice Hermes... Ne mogu sa sigurnošću reći da se Kasii jednim dijelom to sve skupa nije svidjelo. Nakon izlaska smo sjeli u auto, na što je moj suprug, koji je cijelo vrijeme šutio i sve promatrao, samo tiho rekao našoj djeci: "Dok sam ja živ, vi ovdje nećete nogom kročiti. Ova djeca su odraz svega što ne želim da vi budete."

Mirela Forić Srna i Darijo Srna ponosni su roditelji kćeri Kasje i sina Karla

Privatna arhiva

Odgoj u vrijeme društvenih mreža samo je dodatni uteg u cijeloj priči, jer kako objasniti djetetu sva ta silna bogatstva, luksuz i stil života svakog drugog influencera ili youtubera a da pritom svi imaju toliko vremena to dokumentirati, filtrirati i objavljivati. Svatko normalan se zapita pa kad zapravo ti ljudi rade? Kako im dokazati da je ta odjeća posuđena, auto i kuća vjerojatno nisu njihovi, a putovanja su često sponzorirana... Svaka čast iznimkama. Kako im objasniti da je za uspjeh potrebno jako puno truda, rada, neuspjelih pokušaja, odricanja i žrtve? Za to nitko ne zna jer na feedu sve izgleda tako lako, brzo i svima dostupno.

Mogu samo pretpostaviti koliko je teško odgajati dijete kada nemaš dovoljno za njegove osnovne potrebe, kad se boriš za preživljavanje. Mnogo obitelji u Hrvatskoj, ali i u svijetu suočava se s tim osjećajem grižnje savjesti iz potrebe da prate korak i očekivanja društva, ali i svoje djece koja su često nerealna i nepotrebna. No, oni su samo djeca i žele biti kao njihovi vršnjaci - tko ih za to može kriviti? Roditelji na kraju često žrtvuju svoje vrijeme koje ne provode s djetetom kvalitetno, rade prekovremeno ili po nekoliko poslova, uvijek su umorni, sve u želji da bi mu priuštili materijalna dobra. Možda mu i nisu uvijek neophodna, a ni na korist i vrlo često su samo odraz pritiska okoline u kojoj dijete odrasta. Prečesto zaboravljamo da djeci zapravo najviše trebaju naše vrijeme, pažnja i ljubav.

Nemam odgovor na većinu ovih pitanja. Na dnevnoj bazi se, kao i većina roditelja, suočavam s nedoumicama - što, kako, kada i koliko je zapravo ispravno i normalno u ovom svijetu gdje svi moraju imati sve? Ako ni zbog čega, onda barem zbog susjeda, da ne misle da propadamo.

Nadam se da će se s vremenom i novim generacijama vratiti vrijednosti koje bi ipak u civiliziranim društvima trebale imati veću vrijednost od novca, jer o novcu se zapravo ne govori, a još se manje njime razbacuje. Ako ga već imate i više nego što je potrebno za dostojanstven život, školujte svoju djecu, ulažite u njihov razvoj i obrazovanje, putovanja, u vrijeme koje provodite s njima jer je to najvrednija valuta. Djeca će se uvijek radije sjećati zajedničkog vremena provedenog u smijehu i zagrljajima, a ne tenisica koje su nosili u osmom razredu.