Pisac Damir Karakaš: 'Samostanski mir je sjajan, ali mislim da su fratri odahnuli kad sam otišao'

Odakle ideja da roman “Proslava” djelomice pišete u samostanu na Cresu?

- Dobio sam mjesečnu stipendiju i mogao sam birati otok, izabrao sam Cres. Za priču koju sam napisao dobio sam 500 eura, a za taj novac roditeljima kupio u Lici drva za cijelu zimu.

Je li vam se svidio samostanski život?

- Sjajan je taj samostanski mir, ali s obzirom na to što sam kucao na pisaću mašinu, poprilično sam ga remetio. Mislim da su fratri odahnuli kada sam otišao.

Je li uvijek potreban mir za pisanje?

- Nije. Imam troje djece, dvoje malih, koji skaču po meni, čupaju me, lupaju na vrata, ali meni ništa ne smeta. I žena se čudi kako mi uspijeva.

Kada najradije pišete?

- Rano ujutro. Tada uvijek vidim sliku svojeg oca kako u praskozorje odlazi s motikom u polje.

Da je ikada objavite, kako biste nazvali autobiografiju?

- Pobijedili smo, bjež’mo!

Može li se živjeti od pisanja?

- Objavio sam deset knjiga, neke su mi i prevedene na strane jezike, predstave mi igraju u kazalištima, trenutačno dvije u Zagrebu, u Kerempuhu “Blue Moon”, u Gavelli “Sjećanje šume”, pa mogu. Dobro mi se prodaju i knjige, zadnja “Sjećanje šume” prodana je u sedam tisuća, to je kao da u Njemačkoj prodate sedam milijuna. Dobio sam za nju i književnu nagradu Fric od deset tisuća eura.

Jeste li samokritični?

- Naravno, u književnosti ako pomisliš da si genij, ideš korak unatrag. Druga je stvar što u Hrvatskoj imamo četiri milijuna genija i nešto malo stanovnika.

Koji vam je najdraži književnik?

- Ima ih puno. Možda Kafka.

Često citirate Ivu Andrića…

- Jedan od najvećih u svijetu, stalno ga treba čitati. Kao i Krležu. To su književne gromade. Treba čitati i druge pisce, ljudi koji ne čitaju, njima fali jedna dimenzija.

Što se čitali kao klinac?

- Čovjek iz mojeg sela donosio je u zahod ruske i francuske klasike, umjesto WC papira, pa sam mu ih krao i čitao u šumi čuvajući stoku. Pročitao sam najkraće izdanje Ane Karenjine, imala je samo pet strana.

Koji su okusi i mirisi vašeg djetinjstva?

- Okus prvih trešanja i miris sijena.

Što jako volite jesti?

- Lička janjetina koju na ruke okrene moj otac je najbolje jelo, samo je malo premaže komadom slanine nabijenim na štap, uz to idu pečeni krumpiri i mladi luk.

Jeste li vješt kuhar?

- Uz svoje prijatelje glumce Milana Pleštinu i Milivoja Beadera, koji su kuharski čarobnjaci, teško je reći da sam vješt kuhar.

Koji vas kućanski posao najviše opušta?

- Volim kuhati grah pa mu dok krčka sviram na harmoniku da bude bolji. To opušta i mene i grah.

Kao otac triju kćeri, koliko ste naučili o ženskom načinu razmišljanja?

- Jako mnogo. Ali dajem i ja najstarijoj kćeri, koja završava Filozofski fakultet u Zagrebu, neke savjete, jer su ove dvije još male. Dakle, ako ti momak neće oprati WC školjku, ćao.

Čime biste se hranili da tri dana provedete u šumi?

- I korom s drveta ako treba.

Koliko vrsta jestivih gljiva ili samoniklog bilja znate prepoznati?

- Ne poznajem dobro gljive. Bojim ih se. A kod bilja je lakše.

Jeste li se ikada susreli s ličkim medvjedom ili vukom oči u oči?

- Odrastao sam u šumi, viđao medvjede i vukove. Mojem djedu je medvjed došao iza leđa kad je sjekao drva, digao se na zadnje noge da ga zgromi, a moj mu je djed rekao - što ću ti ja, medo, ja sam star. Medvjed se okrenuo i otišao.

Koja su vam najdraža sjećanja na život u Francuskoj?

- Živio sam u Bordeauxu i Parizu. Život u Parizu bio je sjajan. Kad ga obiđeš, kao da si obišao cijeli svijet. Kafane, ljudi, kad bih izašao iz stana na ulicu, kao da sam ušao u neki film.

Zašto uvijek nosite kape i šešire?

- Ne uvijek, ali istina, volim ih nositi.

Vozite li auto?

- Ne. Pješačim.

Studirali ste poljoprivredu, pravo, novinarstvo te francuski jezik na Sorboni? Koji od tih četiri studija smatrate potpunim promašajem?

- Niti jedan. Ma trebalo bi možda i pet života da čovjek shvati za što je stvoren u životu.

Što ste najluđe doživjeli kao novinar crne kronike u jednim dnevnim novinama?

- Bilo je svega. Jednom su na mene pucali. Samo su još u ratu pucali na mene.

Crtate li još karikature?

- Ponekad na književnim promocijama, kada im pričam o Parizu i tamošnjim karikaturistima, kad im želim dočarati taj život. Inače, pariški karikaturisti i crtači odali su mi i jednu tajnu: muškarci su osjetljivi na penis, žene na sve.

Tko su vam najdraži “modeli”?

- Ličani.

Koji vam je životni moto?

- Navek živi ko zgine pošteno.

A koja vam je najdraža lička poslovica?

- Tri Brinjakov ko tri vukov. (Tri Brinjaka kao tri vuka)